USPDR "DELTA" ŽUPANJA

Ivica Jurenec

Trg Eugena Kumičića 8

48000 Koprivnica

mob.: 098 375 744

TEMELJNIM ČLANICAMA USPDR

TIJELIMA KROVNE USPDR

ČELNIŠTVIMA I ČLANOVIMA

- SVIMA –

Za sve one koji me (dobro) ne poznaju, ja sam Ivica Jurenec, podpredsjednik, odnosno zamjenik predsjednika USJPDR «BAN» KOPRIVNICA; od veljače 1991. pripadnik PJP/SJP «OMEGA» - do razine (od ranog ljeta 1991.) zapovjednika voda (tzv. «koprivničkog voda») te od 1993. do kraja obrambeno-oslobodilačkog rata (zvanog Domovinski rat) 1996. – zapovjednik SJP «BAN» PU koprivničko-križevačke.

Izvještajno-izborni Sabor krovne USPDR je otkazan, u zadnji čas, mada mi nije jasno zašto se nije iznašlo drugo rješenje glede prostora održavanja Sabora, osim Policijske akademije (poimence već dogovoreni delegati i način prijevoza!) – jer to bi bilo izvodljivo čak i u «mojoj» (maloj) Koprivnici. Ne kudim nikoga, ali naslućujem i zakašnjelu reakciju Policijske akademije.

Glede Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji – s obzirom kako se moglo čuti i pročitati, između ostalog, da su «u javnosti vrlo pozitivno odjeknule izmjene i dopune zakona» te da za rečeni prijedlog postoji «potpora braniteljskih udruga i koalicijskih partnera» - pitam: je li netko iz ove naše (krovne) i naših (temeljnih) udruga, tko i s kojim mandatom (po njegovu mišljenju) dao takvu potporu aktualnoj vlasti (i molim odgovor na izvještajnom dijelu Sabora)?!?

Nadalje, molio bih svakoga kandidata (na izbornom dijelu Sabora) da se, prilikom izjašnjavanja o prihvaćanju kandidature, izjasni podupire li izmjene i dopune zakona (nedvojbeno) na štetu hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji; jer podupire li – osobno (doista) ne mogu glasovati za njega.

Sljedeće reagiranje/tekst, u nastavnim inačicama, poslao sam poštom («prvoprozvanom») Večernjem listu 7. i 12. listopada 2009. (preporučeno – za što posjedujem potvrde) te faksom (za što posjedujem račun) sljedećim dnevnim novinama: 24 sata, («drugoprozvani») Vjesnik, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Novi list.

Nakon toga sam isto, 14. listopada, ponudio lokalnom tjedniku (Glas Podravine), ali je urednica (opravdano) kazala kako ne može, samu količinu teksta, objaviti; jer je list bio pred zaključenjem. Sljedeći tjedan, 20. listopada, ponudio sam isto novinaru (nekadašnjem uredniku) koji je mijenjao urednicu Glasa Podravine.

Naravno, nitko ništa nije objavio pa eto Vam svima taj tekst i «pucajte»:

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Obeščašćeni branitelji iliti medijska (auto)cenzura

i

izostanak zastupnika branitelja i euroskeptika

PTSP NIJE IZMIŠLJOTINA!

U jednoj od najrenomiranijih i najčitanijih (čit. najprodavanijih) dnevnih tiskovina objavljena su (6. i 10. listopada) dva članka, na koja sam (poštom) uputio reagiranja – no niti jedno nije objavljeno te sam se (faxom, 14. listopada) obratio, preostalim pet, najčitanijim dnevnim novinama – no niti one to nisu, posve sigurno, objavile do 16. niti mi se javile do 19. listopada. Molio sam ih za objavu reagiranja, vrlo jasno istaknuvši, kako «prvoprozvani» dnevni list to ne želi ili/i ne smije. Osim toga, jasno sam naveo da prema svojim mogućnostima i potrebama obrade i opreme reagiranje/tekst, budući je prvobitno bio namijenjen «prvoprozvanom» listu – uz zamolbu da ne izostavljaju ništa u temeljnim promišljanjima. Molio sam ih i da me kontaktiraju – što nisu te izrazio svoje mišljenje kako se kroz podrumski prozor (ali uz žurni saborski postupak – oslobođen balasta široke javne rasprave, pače ikakve rasprave u novonastaloj saborskoj idili temeljenoj na opijenosti zrakom nove nam «tamnice naroda») guraju izmjene i dopune Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, uz lažne izlike o braniteljskoj potpori i kako su predložene izmjene gore od tzv. «Pančićevog zakona». I tako sam, 17. listopada, prestao to pratiti – vidjevši kako je u jednoj od preostalih pet tiskovina objavljen intervju s resornim ministrom (MOBMS) uz nadnaslov na naslovnici: «Branitelji su i danas spremni žrtvovati se za opće dobro». Nadam se kako pri tome ne misli na sebe i ostale članove vlade, Predsjednika, saborske zastupnike itd.; ratne profitere, tajkune, bogatune i (naj)uspješn(ije)-e poduzetnike i sl. – jer se vara. Tek u dijelu sadržaja samoga intervjua, tekst pruža mrvicu utjehe i nade u razbor pa makar i iz straha kad već ne može iz poštenja, ali ipak je teško zaboraviti svojedobni javni pogovor - kako današnji resorni ministar, a ondašnji državni tajnik, pokušava «srušiti» resornu ministricu, a današnju predsjednicu Vlade – i vjerovati mu.

Čisti je eufemizam kazati kako me zgranuo članak novinara, objavljen u «prvoprozvanom» dnevnom listu, u utorak, 6. listopada 2009., na 19. str., pod naslovom «PTSP neće biti dovoljan za status vojnog invalida». Proglašavati branitelje «statusom kaste nedodirljivih» (na samome početku članka pa i u navodnicima), lažno je i uvredljivo te sam tražio javnu ispriku novinara i uredništva. «(Pre)skupi ratnici» navodi se u nadnaslovu pa sam ih upitao, kao i cijelu hrvatsku javnost, kolika je cijena naše izgubljene mladosti (na stranu zdravstveno stanje); ali molio i objašnjenje glede činjenice kako taj isti sustav (radi uštede) nije provodio, do nedavno, redovite sistematske preglede te osobno nisam bio na redovitom sistematskom pregledu od milicije – za one nedemokratske i totalitarne vlasti (kada je to bilo uobičajeno; unatoč krizama, nestašicama, neslobodama i neprekidnim stabilizacijama), a otišao sam u mirovinu krajem 2006. za demokratske vlasti, «pravne države» i «vladavine prava», na pragu ulaska u «euroatlanske asocijacije». No, i sam novinar, navodno citirajući, kao da se na kraju članka sprdao iz «kaste nedodirljivih»; navodeći kako, glede ušteda izmjenama zakona, nije riječ o velikom novcu pa («pitam se, pitam») zašto, kome, čemu onda izmjene na štetu branitelja i članova njihovih obitelji – gospodo i drugovi veleizdajnici i jugo/euro-fili(?) - pa kako vas drukčije nazvati(?)? (Uništene su respektabilne oružane snage – ta tko će vas takve braniti? A naš prag trpnje?) – postavivši pitanje i o pragu trpnje branitelja nad kojima se godinama provodi nešto mnogo strašnije od retraumatizacija samih i (sveprisutnog) mobinga pa ni našoj djeci više nije jasno jesmo li junaci ili lopovi i ratni zločinci, iako osobno nisam i ne želim biti niti jedno od toga.

(Pre)veliki broj branitelja, kao legalistu, nije mi uopće sporan – uzme li se u obzir kako se radi o gotovo šest godina «Domovinskog rata» (obrambeno-oslobodilačkog rata u nametnutim, protunaravnim avnojevskim umjetnim granicama tzv. republika, SR Hrvatske te SR Bosne i Hercegovine); uz uvjet poštivanja postupka stjecanja statusa prema važećim pravnim propisnicima. Na kraju krajeva, u taj broj ulaze oni sa cjelokupnim ratnim «stažem», ali i oni s jednim danom «staža». Daleko je veći problem, sustavno i smišljeno prešućivani, broj onih koji su na sve moguće načine izbjeg(ava)li ratni angažman i njima bih, kada već izostaje bilo kakva vrsta osude, uveo posebni porez u skladu sa srazmjernim nedostatkom punog ratnog «staža»; ako su bili dovoljno stari (jer, ne smije se zaboraviti znatan broj malodobnih osoba «s puškom u ruci»), a nisu ispoštovali svoju moralnu, građansku i domoljubnu obvezu obrane domovine od zlouporabljene (pro)srpske tzv. JNA (sa zvijezdom), paravojnih srbijanskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih postrojbi četničkog predznaka (sa kokardom) te pomahnitale većine (pa bila i relativna) teroristički nastrojene srpske nacionalne manjine – odmetnutih građana Republike Hrvatske – koji ne samo da su u većini (pa bilo i u relativnoj) sudjelovali u oružanoj pobuni (za što su abolirani), već je većina (pa bila i relativna) njih (pobunjenih) izravno ili/i neizravno sudjelovala u ratnim zločinima. Ta tko je sve te projektile ispalio, rušio, palio, zatvarao, mučio i trećinu domovine okupirao kanibalskom idejom o vlastitoj državi u njedrima zemlje u kojoj su stoljećima živjeli kako bi ostvarili luđački san o Velikoj Srbiji – s ostalim podivljalim Srbima i Srbijancima koji su ih, kao Prečane, ionako oduvijek prezirali.?!?

«Pravi» branitelji, zbog svega što se događalo u društvu i samome ratu, osjećaju se prevareno te su puni gorčine, krivnje i srama – (ne)zasluženo. Čak i svoje vojskovođe predali smo u ruke nakazne tvorevine od tzv. haškog tribunala, jer on - na kraju krajeva – nije redoviti ni stalni međunarodni sud (mada ni njih tzv. velike sile ionako ne priznaju), već prvobitno ad hoc (zbrda-zdola, na brzinu sklepan) sud samo za područje bivše SFRJ i Ruandu. (Inače, za podvlačenje crte sam!)

Ako se medicinski ne može utvrditi (a nije tako), nakon toliko vremena, postojanje PTSP-a kao izravne posljedice (neobjavljenog i neproglašenog) rata – zaboravimo li na trenutak retraumatizaciju poratnim zbivanjima u društvu, a poglavito pretvorbu i privatizaciju kao najveći ratni zločin i zločinački poduhvat – ne može se ni suprotno. Govorimo li u pravnim terminima, kad već nećete u okviru medicinskih – koji vam ne idu na ruku, još su stari latini rekli: «IN DUBIO PRO REO» (u dvojbi, u korist okrivljenog). Mnogi su na PTSP-u napravili karijeru, a sada bi da ga nema; pjevali su «ustaške» pjesme, a sada su antifašisti. A nama je samo «U» ostalo. I neka je, ali ne mora i našoj djeci pa viču «Ubij Srbina!», a na moje osobno ogorčenje i žalost (s druge strane) slušaju cajke.

Ljepše, bolje i pametnije ova država nije imala ili/i nisu htjeli u rat. Meni osobno rat ne izgleda gotov, jer Hrvatskom – na svim razinama – vladaju ništarije; a bio bih i sam ništarija (parafrazirajući, kao agnostik, kardinala Stepinca) kada to javno ne bih rekao i stao uz prevarene branitelje i pokradeni hrvatski narod. Gotovo identične riječi uputio sam, na kraju – govoreći o ratnom putu postrojbe, lokalnoj političkoj eliti u prvome redu stolica (iz vlasti i oporbe) na obilježavanju obljetnice Jedinice kojoj sam zapovijedao. I gle čuda, svi – i vlast i oporba, osjetili su se uvrijeđeni i prozvani. Iako, priznajem, u rat se išlo i iz različitih niskih strasti i pobuda te koristoljublja. Ali takvih je bilo ponajmanje u redovima srazmjerno malobrojne specijalne policije (poglavito nakon početnog pročišćavanja i formiranja – uz posebne jedinice policije, odnosno specijalne jedinice policije i jedinica za posebne namjene, ZNG-a, gardijskih i «R» brigada te samostalnih postrojbi) koja je iznijela najteži teret od kraja ljeta 1990. do jeseni 1991. – koliko je trebalo da se ostale sastavnice oružanih snaga ustroje te prilagode prostoru i vremenu; ne prestajući s vojno-redarstvenim zadaćama sve do suludog ukidanja sustava SP-a MUP-a RH - vrhunski obučenih i opremljenih profesionalaca 2001., kojih je manji dio ostao i trebao ostati u sastavu MUP-a (kao ATJ, SJP, IJP), ali je uz to HV mogao dobiti spremnu laku jurišnu brigadu za međunarodne misije. «Specijalna policija je otac i majka Hrvatske vojske!», «Vratimo li HV-u oklopnjake zarobljene od JNA - vratite nam sve zarobljene oficire JNA koji su izlazili pred nas podignutih ruku i ostali ste bez časnika GS-a HV-a!» (a navodno su svi bili po zadatku ostali u JNA, iako mi branitelji vrlo dobro znamo za izjave kasnije visokih redarstvenih i vojnih časnika kako neće surađivati s ustašama i njihovo članstvo u SK PZJ): ozbiljno i poluozbiljno govorio je generalpukovnik Mladen Markač te je valjda i zbog toga, uz generala bogatuna (da ne kažem baš ratnog profitera) i avanturistu – ne odričući im ratne zasluge pa čak ni junaštvo, i on u Haagu. No, kako god bilo, Oružane snage Republike Hrvatske (MUP, ZNG, HOS, HV) jedina su sastavnica hrvatskoga društva koja je, za rata, svoju zadaću (u okviru svoje mjerodavnosti – kamo sreće da su je prekršile) u potpunosti izvršila u Hrvatskoj, pomogavši kakvu-takvu opstojnost BiH, djelomični (pročetnička srpska republika (paradržava) je po prvi puta, bez jasne okupacije, ušla duboko u tkivo hrvatske države) poraz velikosrpske ideje i osiguravši kakvu-takvu stabilnost u regiji pa radilo se baš i o «ravnovjesju straha». Sve ostale sastavnice, od političara do pojedinih struka i (ne/uglednih) pojedinaca, zakazale su. Gdje su, primjerice, bili članovi LP-a (liječničkih povjerenstava) za vrijeme bojnog stresa kako bi spriječili nastajanje akutnog te kroničnog PTSP-a itd.? U sjeni tada još živućih i djelujućih stvarnih stručnjaka – koje nitko ništa nije pitao, na školovanju, studiju, specijalizaciji pa (tko zna) možda i «na drugoj strani» ili radeće za nju/njih?

Duševno oboljeli od posljedica rata najbolje znaju kako među njima ima i «lažnjaka», ali zašto nitko ne postavlja pitanje o onima koji su to omogućili i zašto(?) (od sirovog koristoljublja do kupovanja društvenog mira i glasova na izborima) – a radi se o cjelovitom (para)državnom i (para)društvenom koruptivnom sustavu koji je vrlo složen, isprepleten i raznolik. Nije nikakva tajna kako se popriličan broj branitelja, u pravilu na razno-razne molbe, prijetnje i nagovore (iako čak teško duševno bolesni te uz vrlo izraženu psihosomatiku – koju medicinari članovi LP-a ne priznaju, jer na uskraćivanju dobro zarađuju; iako za nju, kao zdravstveni djelatnici, vrlo dobro znaju) tek sada javlja liječnicima, jer im je «voda došla do grla»; a da ne spominjem sve one koji su si sami presudili i stravičan broj onih koji se još uvijek bore s takvim osjećajima, mislima, odlukama, pripremnim radnjama i pokušajima. (Što bi bilo da je – «ne daj Bože!» - samo jedan, omotan eksplozivom, ušetao na sjednicu Sabora?) Jednom kad upoznate vraga, a sudjelujući u ratu upoznate ga, zauvijek ostaje u vama – moje je osobno promišljanje i iskustvo, a dijele ga i neki moji suborci.

Kad kažete kako ste kao osoba (rane) srednje životne dobi u vojnoj mirovini, najblaži komentar je kako ste se baš dobro snašli; ali kažete li kako, unatoč braniteljskom statusu, niste u mirovini – obično ste počašćeni bujicom «dobronamjernih» savjeta kako ste budala koja se, eto, nije snašla. Ukupnim brojem, umirovljeni branitelji (vojne mirovine – iz rata koji je /navodno/ završio prije svega 15 godina) jedva su (valjda, konačno) pretekli sveukupni broj umirovljenih ustaša, domobrana i partizana – umirovljenih po osnovi «bratoubilačkog» rata koji je završio prije gotovo 65 godina. Uz sve to, HBDR-i su namjerno razjedinjeni (političkim odlukama i zakulisnim «igrama» pa i stranih doglasnih službi s istoka, ali i zapada – od strane novoga politbiroa u liku i djelu bruxellske birokracije), a tzv. braniteljske udruge vode partijski poslušnici (nevjerojatno je kako, kad branitelj postane član bilo koje stranke – vladajuće ili/i oporbene, samoodstrani dio mozga i postaje aparatčik) i «profesionalni branitelji» - mahom po vokaciji nečasne spodobe (nisu uopće ili su vrlo malo vidjeli prvu crtu bojišnice za mirnijeg dana ili/i iz sigurnog podruma) koje su od toga napravile posao – političku karijeru, samopromidžbu i dobru zaradu. U ratu i iz rata ispali smo ovce pa i u miru stojimo i blejimo! «Stoka sitnog zuba.(!)»

Na tvrdnje, navodno iz resornog ministarstva, kako je čak trećina PTSP-ovaca «lažnjaka» (s čime se možda i mogu osobno složiti pa i povećati to na većinu, ali isto tako dobar dio stvarnih PTSP-ovaca nema i nikada neće imati taj medicinski te time ni formalno-pravni status), pitam sve branitelje i cjelokupnu hrvatsku javnost koliko je HRVI-a raznoraznim, pa i bizarnim, (samo)ozljeđivanjima i oboljenjima izvan bojišnice i priprema za odlazak na bojišnicu, u prometnim nezgodama izvan ratnog angažmana (ali najčešće uz nepoštivanje prometnih propisa i pijanstvo), «prijateljskom paljbom» (ali izvan bojišnice), samoranjavanjem (koje je inače stegovno kažnjivo kao krajnje neoprezno rukovanje i dovođenje u opasnost ljudi i imovine) i namjernim samoranjavanjem (koje je još nešto gore), zbog športskih ozljeda ili/i ozlijeđenih, oboljelih i ranjenih u samovoljnim «akcijama», bježaniji (dezerterstvu), uslijed nenošenja (dostupne) zaštitne opreme i nepridržavanja mjera prikrivanja i osiguranja, nepridržavanja zapovijedi, lijenosti, neodgovornosti, u krađama itd. dobilo status; a da o izvršavanju idiotskih zapovijedi (za koje nitko nikada nije i neće odgovarati) ne govorim. PTSP-ovci su svojim sveukupnim brojem pa i bili većinom «lažnjaci», male bebe naspram ostalih HRVI-ovaca. (Rat smo izgubili, ostaje nam tek sjećanje na dobivene bitke.) Treba li kletva: Dao vam bog, PTSP(!)?

Medicinski gledano, nemoguće je ograničiti kada će netko oboljeti; ali treba se složiti i s time kako kronični PTSP ne može trajati dovijeka, jer oboljela osoba pri-/o-zdravi ili se to pretvara u gora stanja (koje /naizgled neuka/ liječnička povjerenstva ne priznaju, kao ni psihosomatiku – podvojenošću dobro plaćenog članstva u LP-u i svoga zgaženoga zvanja i struke – ne čuvši valjda za deontologiju profesije liječnik). Za kraj tek opaska za «civile» - dobar dio kroničnih PTSP-ovaca (osim što je to mahom preraslo u trajne promjene osobnosti i ine poremećaje te duševne i tjelesne bolesti) ima teške depresivne epizode, odnosno (imali su) depresivni poremećaj u komorbiditetu s PTSP-om, a depresija je (kao što /ne/ znate) «pakao na zemlji». Svaki se k… poziva na depresiju pa zamislite s čime je sve izmiješana u HBDR-a – samo «u glavi», a kamoli u tijelu napadnutom psihosomatikom!

I nije bilo dosta te je senzacionalizma radi («lažne zabrinutosti i golicave radoznalosti» - meni omiljene definicije novinarstva), narudžbe ili/i zle namjere u subotu, 10. listopada 2009., na 3. str., u «prvoprozvanom» listu, objavljen još jedan članak koji ponovno – u nadnaslovu – počinje s «(Pre)skupi ratnici» «Vlada…»

Broj branitelja se ne može «zabetonirati», jer neki status nisu ni tražili, a neki su ga protupravno stekli. Osim toga, borbenom sektoru (još uvijek) pripadaju neki iz neborbenog, a neborbenom (još uvijek) neki iz borbenog. «Bolest povezana s ratom više ne može biti uvjet za mirovinu HRVI» - budalaština je sama po sebi – tim više što su se «…dosad na komisijama (hrv. povjerenstvima – op.a.) povezivale sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu…». «Tzv. braniteljsku mirovinu odsad će moći dobiti samo ratni vojni invalidi», a svima oboljelima ste (navodno, prijedlogom izmjena i dopuna) to uskratili iako, ponavljam, među navodno ozlijeđenima i ranjenima neusporedivo je veći broj «lažnjaka», no njima to niste - ni prije, a ni sada – uskraćivali pa su oni dobiva-li/ju odmah trajna rješenja, a ne privremena kojih se postupak sastoji od tri kruga prvostupanjskog i drugostupanjskog rješavanja koji se s tri otegne na pet-šest godina te zapravo gotovo nitko (osim «vezista») tko je krenuo tim putem po zakonu iz 2004. nije još mogao ostvariti trajni status.

A najgore tek slijedi: «Izmijenjeni zakon primjenjivat će se na sve započete, a nedovršene postupke, utvrđivanja bilo kojeg statusa.» Ne samo da još uvijek vrijedi «tko je jamio, jamio je», već su se gospoda zaigrala te bi ih trebalo vratiti na prvu godinu prava kako bi ponovili opću teoriju prava i države te ustavno pravo. A tek nomotehniku! Bjelodano je kako (su) se postupci odugovlač(li)-e po narudžbi (para)vlasti – a koga drugoga(?) i osobnoj koristi (a čega drugoga?) članova povjerenstava. «Dati» treba što manje, a «dobar posao treba čuvati» - kako bi trajao što duže (plaćen – naravno). Za «podvlačenje crte», na način političkih rezova – a ne utemeljenih revizija postupaka, podršku može imati samo (vele)izdajnik od strane izdajnika, jer kako drukčije (u bilo kojoj zemlji) nazvati – nego zločinom veleizdaje: neprekidne i raznovrsne prijevare pripadnika vlastite obrambeno-oslobodilačke vojske, (ne)selektivno izručivanje generala te vojske nekakvom sumnjivom ad hoc sudu (pod snažnim utjecajem službe zemlje prijatelja zemlje našega ratnog neprijatelja) izvan vlastite države, (ne)selektivno dostavljanje tajne dokumentacije koja šteti domovinskim interesima i svjedočenja protiv vlastite domovine pred tim istim sudištem, «našu» pretvorbu i privatizaciju i konačno višegodišnji pristanak na okupaciju hrvatskog teritorija na svim neriješenim granicama sa susjednim (dakle, neprijateljski nam nastrojenim - okupatorima) državama i nestabilnim međunarodnim protektoratom koji se, kao trudi, biti (polu)država sa (zločinačkom – izrasloj, stvorenoj na temeljima niza zločina nad vlastitim te nad druga dva naroda) tvorevinom u svojim nazovi granicama koja (tvorevina), eto baš, graniči s Hrvatskom.

Je li novinar uopće bio svjestan koliko (samo)ubojstava mogu izazvati takvi članci ili je to i bila namjera? Kad smo – Vam («novinarčiću») i vam – trebali, bilo smo dobri ma kakvi bili; a nakon toga smo postali «povlašteni» lopovi i ratni zločinci, ali smo barem mrtvi nešto vrijedili (obiteljima). Uskoro, više ni mrtvi nećemo vrijediti ništa. I prestanite već jednom govoriti o povlasticama pa se koji puta sjetite i riječi – zasluge, iako me ta riječ osobno smeta; jer radi se samo o pravima koja, u uređenim zemljama, imaju čak i poražene (zločinačke) vojske, a kamoli pobjedničke (obrambeno-oslobodilačke) vojske.

I onda, šećer na kraju, 17. listopada, «prvoprozvani» dnevni list, na 14. i 15. str. podliska (isti novinar) objavljuje članak pod naslovom: «400.000 ratnika ne čeka pomoć: rade i snalaze se», a podnaslov počinje: «Lažnjaci - …». Tek uzgred, u susjednom članku s lijeva, na str. 14., za srbijanske se vojnike kaže: «… a danas žive zaboravljeno, mnogi od njih uz vidljive znakove PTSP. Oni su najveći gubitnici rata. Ili kao što kaže jedan od vojnika 18 godina poslije: Ja mogu da se borim za djecu i obitelj, ali za državu više nikad.» Ja i moji suborci se ni tada nismo borili za državu, već domovinu (dom) – što uključuje odlazak u rat za svoje obitelji, prijatelje, «naš način života», «naše vrijednosti» i pravo na život i opstanak, samo zato jer negdje piše da ste Hrvat itd.; a ratovali smo i ginuli za svoje suborce i zapovjednike. Jedini naš grijeh je grijeh naše savjesti, posudimo li iz sedme umjetnosti rečenicu: «Domoljublje je vrlina zlih!» Ne bi ni danas, još uvijek, bilo teško skupiti suborce, nabaviti oružje i krenuti u našu posljednju bitku – nitko nam ništa ne može, jer je dio nas ionako odavno umro, ali mi niti smo bili niti smo zločinci. Sve što molim je da se čuje i naš glas i da nas netko zastupa (kao i euroskeptike – koje u Saboru ne zastupa nitko), za što je dobru priliku (bez obzira na stranačke boje) propustio zastupnik («bez mrlje») Kotromanović. Također, u susjednom članku – ispod, na str. 14. i 15., glorificira se jedna mjesna braniteljska udruga (Udruga branitelja liječenih od PTSP-a «sv. Nikola» iz Koprivnice) – kao što se (pre)često glorificira (uglavnom samopromocijom čelnika, jer kako drukčije nazvati toliku medijsku (sve)nazočnost pa i jumbo plakate i displaye s vlastitim licem, a s druge strane samohvalu i bahatost) i braniteljska udruga (UB/I/UDR(I) djelatnika Podravke) mjesne velike tvrtke (koja je – tvrtka – u posljednje vrijeme ne meti medija, ali i tijela kaznenog progona; pojedinci žrtvovani i uhićeni, ali je teško za pretpostaviti kako će uhićenja dospjeti do Pantovčaka, Banskih dvora i Markova trga – a trebala bi, no tko će vladati/upravljati ovim brodom bez kormila(ra)? – najbolje: stranci). Zar se stvarno nitko od novinara ne može, ne smije, ne zna ili ne želi – kod «pravih» branitelja i mjesnog stanovništva raspitati tko su u stvari (i posebno, zašto su?) čelnici i članovi tih udruga? Ako nečiji rad i trud s braniteljima (u Koprivnici) treba istaknuti, onda je to rad Snježane Bos-Pofuk i Ivice Rukelja iz Odsjeka za branitelje u Koprivnici; kojima je - reći će mnogi - to posao, ali ga rade pošteno, predano i suosjećajući s braniteljima, iako najčešće o takvim primanjima, pravima i mirovinama mogu samo sanjati. Treba istaknuti i rad predsjednika HVIDRA-e (kao jedine, na neki način, institucionalne braniteljske udruge) u Koprivnici, Zdravka Miklošića i pravnicu Dragicu; jer će branitelju, uvijek i svakome, pomoći – bez obzira bio ili ne bio njihov član.

Što se pak trećeg članka u «prvoprozvanim» novinama tiče, osobno sam radio do izmaka snaga i do pred potpuni duševni i tjelesni slom, često čak po 20 sati dnevno, a događalo mi se i daleko preko 24 sata neprekidno. U toj ulozi i u tom položaju bili su i drugi prije mene, sada su, a biti će i u budućnosti. «Prokazivači» «lažnjaka» posebna su priča, jer «poturica je gori od Turčina»; a «provjera, istraga, prijava, gubitak statusa, čak i traženje povrata novca» može biti nekome i «pakirano», jer (moje je osobno iskustvo) državni (i javni) sustav kao stvoren je za zlouporabe i namještanja. Što se tiče objave ovih ili onih podataka, kako vjerovati u točnost – kad i sada «ozbiljne» ustanove objavljuju netočne i nedovoljno provjerene podatke – da ne kažem lažne. No ako baš treba, onda svakako treba i objaviti te iste podatke i strukturu za cjelokupnu populaciju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj pa da vidimo tko je gdje bio i što je radio. U braniteljskom fondu pak, ako i «najjačem» - pretpostavljam kako novinar smatra neopravdano («I rast će sve dok se u njega bude slijevalo sedam posto tvrtki u državnom vlasništvu.»), jer država upumpava sredstva – «pravi» branitelji ostaju i ne prodaju udjele ne radi zarade, već iz solidarnosti prema potrebitima. Tvrditi: «U javnosti su vrlo pozitivno odjeknule izmjene i dopune Zakona…» - laž je, jer nitko ne zastupa one koji drukčije misle, a razvidno im je zatvoren medijski prostor. Tvrdi se kako «o svom nezadovoljstvu, međutim, nitko ne želi govoriti…», a to je također lažno pa i unatoč «na dosad neviđene pritiske iz resornog ministarstva». «Epiteti kojima su se u afektu koristili nisu za objavu u novinama,…» - mislite li na mene i meni slične, doista ne znam na što točno mislite, jer stojim iza svake riječi – ne vrijeđajući, već iznoseći činjenice. U tome, provjereno, imam podršku (barem provjerenog dijela) suboraca, kolega ratnih zapovjednika i terapeuta.

Na kraju svega, ipak se nadam kako će, u hitnoj saborskoj proceduri donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, u Saboru prevladati razum – ne može li pravda i poštenje.

U Koprivnici, 24. listopada 2009.

S poštovanjem,

Ivica Jurenec v.r.;

policajac i kriminalist u mirovini;

DDR, HBDR, HRVI – u postupku stjecanja već petu godinu i još najmanje godinu dana;

s (pot)punim ratnim «stažom»;

za rata:

pripadnik temeljne policije 1990.

pripadnik specijalne policije i zapovjednik tzv. koprivničkog voda SJP «Omega» 1991. i 1992.

i ratni zapovjednik Specijalne jedinice policije PU koprivničko-križevačke «Ban»1993. – 1996.

P.S.

Doista se sve i svašta objavljuje o braniteljima pa sam (očito naivno) očekivao iznenađenje i objavu reagiranja u cijelosti, iako pobrojani to nisu htjeli/smjeli!

P.P.S.

RAČUNALO/ADRESU KORISTIM IZ USLUGE PA VAS MOLIM ZA AKCIJU: «ŠALJI DALJE!»

Dragi tata,

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.

Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

Udruga specijalaca domovinskog rata

"POSKOCI" Zadar

MB: 1913719

Josipa Jovića br.1

23 000 Z A D A R

Zadar, 16. listopada 2009.g.

UDRUGA SPECIJALNE POLICIJE

ZAGREB

g. Svemir Vrsaljko

PREDMET: Izvješće,

dostavlja se.-

Sukladno dogovoru predsjednika Udruge Ivice Kapetanović i načelnika PU gosp. Antona Dražina, početkom mjeseca rujna, ova Udruga je utvrdila program proslave Dana Udruge i obljetnice Dana osnutka Specijalne jedinice policije. Prema programu obilježavanje je trebalo započeti dana 15.10.2009.g. u 08,00 svečanim postrojavanjem u krugu Policijske uprave.

Dan prije održavanja obilježavanja, tj. 14.10.2009.godine, predsjednik Udruge Ivica Kapetanović nazvao je telefonom načelnika PU, kako bi potvrdio protokol proslave. Načelnik PU je bio odsutan te tako nisu ostvarili telefonski kontakt. Nakon nekog vremena, načelnik OKC-a PU Zadarske, gosp. Bore Mršić nazvao je Ivicu Kapetanović i u telefonskom razgovoru rekao da zove u ime načelnika Uprave i da članovi Udruge ne mogu prisustvovati postrojavanju, da se ne može doći u krug Policijske uprave u zelenim odorama (da je to protuzakonito) već u civilu, te da vijenac Udruga može položiti tek kada se završi postrojavanje policijskih službenika i kada se policijski službenici raziđu. Također da roditelji poginulih pripadnika SJP ne trebaju biti prisutni svečanom postrojavanju već da dođu kasnije i sami obiđu Spomen sobu.

Tako zamišljen protokol načelnika policijske uprave bio je neprihvatljiv za članove Udruge, te se je odlukom predsjedništva Udruge SJP Poskoci Zadar proslava odvijala samo u prostorijama Udruge.

Izvješće se daje na znanje te Vas molimo za poduzimanje daljnjih radnji, kako se ovakva degradacija i neuvažavanje bivših pripadnika SJP i članova Udruge više ne bi događalo.

S poštovanjem,

Predsjednik Udruge

Ivica Kapetanović